31.12.10

!!! СРЕЋНА НОВА, 2011. година !!!



!!! Срећна Но...







... али прво кратке поруке  
наших спонзора...

...



             ...



                                ...




\
ЖИВЕЛИ!


!!! СРЕЋНА НОВА 2011. ГОДИНА !!!

15.12.10

Stevan Šarčević: Sunčica (37. nastavak "Naseljavanja Viz@ntije)

Gostuje autor Stevan Šarčević...

Naslonjena leđima na ogromno jasenovo deblo, Sunčica je sedeći posmatrala beskrajno prostranstvo šume koju je još morala da prođe.

Vijugavi rascep u nepreglednom zelenilu jasno je pokazivao put kojim se kroz divljinu probijala Morava i povremeno bi joj se učinilo da nazire i samu brzu vodu. Bila je na uzvišici sa koje je pogled nadaleko pucao, ali u prizoru pred njome nije bilo baš nijednoga nagoveštaja optimizma.
Čak ni za njenu lakonogu vrstu tri dana pešačenja, još od obale Dunava, nije bilo lagodan poduhvat, naročito ne u kicoškoj gradskoj odeći u kakvu je bila odevena. Na šta li će tek, ionako poprilično izdronjana, nekada elegantna haljina, ličiti posle probijanja kroz močvaru, nije smela ni da pomisli, a opet, to je bio najkraći put koji je mogla odabrati.
Kroz um joj proleti da odlazak iz Arkone nije bio baš onakav kakvim ga je zamišljala, ali kada nekom gori pod nogama, nije baš u poziciji da bira saveznike. Jednostavno ih prihvati onakvima kakvima ih Perun nudi. Već je hiljaditi put jadikovala naglas, nikako ne razumevajući zbog čega je oduvek bila prokleta osobinom da joj je nož brži od pameti. Sada je sve ono zbog čega je rizikovala glavu, i zbog čega neće skoro smeti da se pojavi u trgovačkom centru severa, bilo izgubljeno, osim par sitnica koje je povešala po sebi.


Kada su je žreci Svetovida otkrili, i to u trenutku kada je već preskočila i spoljnju ogradu, bežeći sa bogatim plenom iz riznice proročišta, jednostavno nije imala drugoga izbora nego da, razbacavši iluzije na sve strane, uskoči na prvi varjaški brod

koji je dizao sidro i podeli sa njima plen u zamenu za to da je, bez mnogo ispitivanja, sakriju u potpalublje i povedu sa sobom u Carigrad. Dok su rujanski ratnici po mračnim uličicama Arkone progonili njene astralne dvojnike,

ona je skrivena u potpalublju lađe koja isplovljava, zadovoljno pregledala zlato i dragulje kojima se obilato poslužila iz Svetovidovog hrama. I taj zaostatak, preostao posle brze isplate njenih zlehudih domaćina, bio bi sasvim dovoljan za nekoliko meseci valjanja u luksuzu u kojima Carigrad nije oskudevao.

Putovanje je proticalo mirno sve dok se gojazna ruka jednog podbulog mornara nije našla ispod njene haljine. Kada je shvatila da se nož, zariven u njegov stomak, ni najmanje nije dopadao njegovim prijateljima, već je uveliko savladavala brzake u nabujaloj reci.
Nažalost torba sa plenom je ostala na brodu i provod u Carigradu je morao biti odložen za neku srećniju priliku. Jedino joj je ostalo da se vrati kući.


Uzdahnuvši duboko ustala je i krenula niz blagi obronak. U svakom slučaju spuštanje je bilo mnogo lagodnije nego prethodno dugotrajno uspinjanje. Leto je bilo u zenitu i hodala je kroz bujno zelenilo. Visoka trava i paprat dopirali su joj gotovo do kolena, a krošnje moćnih stabala, što su gusto rasla, bacala su duboku senku štiteći je od ubistvenog sunca.


Za obične ljude bi ovakva količina vlage bila nepodnošljiva, ali njena vrsta je bila naviknuta na šumu i disanje joj je bilo lagodno.

Najednom njen lagani korak se uspori, a zatim je, osetivši zebnju, počela oprezno da se osvrće. Iako je i previše vremena provodila u ljudskim naseljima, još uvek je bila dete šume i sad je osećala njen nemir. U ovo doba godine sve bi trebalo da zuji od insekata i da se ori od ptičje pesme, ali umesto toga šuma beše utonula u muk. Nešto neuobičajeno se dešavalo, i napregla je svoja uvežbana čula na tihu okolinu.
Bila je u pravu - nešto je dolazilo, negde sa njene desne strane.


Spustila se oprezno u visoku paprat i izvukla nož, proklinjući Varjage, na čijem brodu je, zajedno sa plenom, ostavila i svoj luk sa strelama. Još uvek nije videla tajanstvenu pretnju, ali ono što se približavalo nije bilo ništa slabije sviknuto na šumu od nje same. Više ih je osećala nego čula, jer njihovo je napredovanje bilo veoma oprezno.


Kada su dva ogromna jelena izronila iz čestara,



Sunčica se još više skupila, gorko se kajući što je tako olako odbacila lagodnost rečnih puteva.
Jahačice tih prelepih životinja nikako nisu spadale ovamo. Samovile! Šta li one, za ime Perunovo rade ovde? Uspravne na svojim životinjama, tamne kose i svetlih očiju, sa tananim sabljama privezanim preko leđa, njihovi napregnuti pogledi izučavali su prostor pred njima i Sunčica je bila sigurna da njihov pohod nije nimalo bezazlen. Lopov u njojzi je odmah zapazio njihovu dragim kamenjem bogato ukrašenu ratnu opremu, ali nije videla nijedan način da se dokopa tih skupocenih stvari, a da istovremeno ostane živa. Visoke, tanane i snažno istaknutih ženskih atributa, dve Samovile su zastale toliko blizu nje da je gotovo zaustavila disanje.


Proklete ratnice su nešto tražile, pa iako je bila sigurna da im se nikada nije zamerila, isto je tako bila sigurna i u to, da će je, ako je ugledaju kako se krije, bez mnogo rasprave smesta iseći svojim sabljama zloslutnoga izgleda. Srce joj je gotovo stalo kada je falsetni urlik odjeknuo, a ruke samovila su strelovito krenule ka balčacima njihovih sablji. Otkrile su me, ovo je kraj, pomislila je samo trenutak pre no što su, zazujavši iz krošnji obližnjeg drveća, uz tupe udarce desetak strelica nepogrešivo pronašle neoklopljene delove na telima ratnica pred njome.

Dok su dve vile - strankinje padale smrtno ranjene, njihove životinje odskočiše moćnim odskokom i nestaše među gustim rastinjem. Sunčica je zbunjeno digla pogled ka krošnjama odakle je tako nenadano došlo rešenje svih njenih problema i pre no što je išta videla začula je da joj se neko obraća :


- Ne boj se, planinko. Ti nam nisi neprijatelj.
I pre no što je ugledala nežna obličja kako se nošena svojim krilima leptira lagano spuštaju, po melodičnim glasovima je znala ko je presudio ratnicama sa juga. Za Sunčicu je bilo  prosto neobjašnjivo kako su se, samo trenutak ranije, te tanane bele haljine i blješteće zlatne kose što im se presipaju niz prsa i leđa, bile sasvim nevidljive u gustim krošnjama, iako je znala da je to odlika neodvojiva od njihove vrste.




Sve do jedne su bile lepih lica i prekrasna stasa, najlepša bića među svim narodima što hodaju uspravno. Nije ni očekivala da će osvetoljubiva stvorenja poput Rusalki mirno posmatrati vile – ratnice gde se šepure njihovom teritorijom, ali napad je bio toliko iznenadan da ju je ostavio bez daha.


Posmatrala je njihovo otmeno spuštanje u kome je bilo toliko ženstvenosti da je osetila trnce kako joj mile niz kičmu. Pa opet, bile su bespolne, jalove, nesposobne za bilo koju vrstu ljubavi. Rusalke su bile otelotvorenje duhova devojaka koje su zbog nesretne ljubavi sebi oduzele život i nikada više strast neće dotaći njihova srca.
- Sunčica!
- Sestre, moraćemo dobro čuvati na svoje stvarčice!


Niko ko je pri zdravoj pameti nikada ništa ne bi ukrao iz kamenjara u kojima obitavaju zlobna i osvetoljubiva stvorenja poput Rusalki, ali obraćanje njihove predvodnice joj je jasno davalo do znanja da je ovde itekako dobro poznata. Androgina prelepa lica Rusalki su joj oduvek otežavale raspoznavanje među njima i trebalo joj je neko vreme dok se nije setila njenoga imena. Ona je, međutim, spustivši se, nastavila da govori, nehajno pri tome odlažući svoj ubojiti luk u tobolac za pojasom :


- Pa, Sunčice, dugo te nije bilo, a bojim se da goreg trenutka za povratak nisi mogla odabrati. Kao što vidiš ima mnogo uljeza u okolini.


Za narod sa planine šume nisu bile previše zanimljive, ali koliko je ona znala, obično ni Rusalke nisu rado odmicale ovoliko daleko od svojih staništa na obalama Morave. Ipak, bile su ovde. Nije bilo pametno izazivati ih i prihvatila je razgovor.
- Bila sam gore do Arkone, Daro.


Bilo je besmisleno kriti svoje putovanje.
- Ah, Svetovidovo blago! Nisi daleko odmakla od oca, meleskinjo. Pa opet ne vidim nikakav teret na tebi.
Nije propustila priliku da napomene njeno poluljudsko poreklo. Rusalkama je u prirodi da čačkaju tamo gde najviše boli. Ne samo da je dirnula u njeno poreklo, nego je lukavo spomenula i neuspeh njenoga oca u pokušaju pljačke proročišta. Pa, za razliku od oca, ona je još uvek živa.
- Pa, istina, imala sam mali nesporazum sa njhovim žrecima, ali eto me.
- Slušaj Sunčice, nije da mi je mnogo stalo do lopova koji se posle tri godine odsustvovanja vraća nadomak moje imovine, ali vremena su se promenila i sada mi je potreban svaki saveznik. Isto tako mi nije stalo ni do ljudi i njihovih sukoba, ali ovoga puta oni su za sobom povukli i druge stvari.
- O čemu ti to pričaš Daro? Dobro znaš da sam bila daleko odavde i stvari koje su se ovde događale ne mogu poznavati.
Nije je radovao njen ton.
- Sve je počelo kad je Simeonova vojska, udarivši na Zaharija, verolomstvom u roblje odvela sve raške knezove. Nije mnogo prošlo dok se Bugari nisu vratili i otpočeli užasan pokolj nad obezglavljenim narodom.


- U početku mi se sve to čak i dopadalo, jer sam mislila da će posle toga mnogo manje radoznalaca lutati po mojim kamenjarima. Uskoro su, izgleda, na sličnu zamisao došle i samovile. Nedugo za Bugarima su se po šumama počele pojavljivati njihove grupe, pa je čak jedno vreme izgledalo i da će ostati pod okriljem svoga prirodnog staništa. Nažalost, njihova namera nije bila da dele, nego da osvoje. Posle pokolja nad Moravkinim plemenom počeo je rat do istrebljenja. Pa ipak, samovile nisu najveća pretnja našem opstanku.


Sunčici se cela priča nije ni najmanje dopadala. Opet je proklela svoj prebrzi nož i setno se prisetila carigradskih ulica. Umesto luksuza i provoda našla se usred rata. Pa opet, jeza ju je hvatala od poslednje rečenice koju je Dara izgovorila. Šta može biti gore od rođenih ubica kakve su Samovile bile? Rusalka ju je pogledala zamišljeno i mahnula je svojima:
- Izbegavaj močvaru na putu kući, planinko. Baba Jaga se vratila.


Rusalke su laganim hodom krenule ostavljajući Sunčicu zabezeknutu i preplašenu. Nije ih zadržavala, jer su joj već rekle ono što su naumile. Nije bilo načina da iz njihovog roda izvuče išta više od onoga što su namerile da joj saopšte. Uostalom, njihovo ju je prisustvo oduvek činilo nervoznom i laknulo joj je kada su nestale u šumi.
Ali iznenadni osećaj hladnoće i grč u stomaku ovoga puta nije izazvalo njihovo tako neprijatno društvo, nego nešto drugo.
Njen užas iz detinjstva se vrato, onaj stari događaj od koga je bežala sve ovo vreme. Da li su ove Rusalke znale da joj je Zlatana bila sestra? Verovatno, pa ipak nisu iskoristile njen bol da je povrede, onako kako to samo one znaju. I njihov narod je priznavao Zlatanine zasluge.


Otkada zna za sebe Zlatana je bila ličnost kojoj je zavidela. Ni njen odlazak sa Amikom i ka5anom to nije promenio. Želela je da bude kao ona, ali očeva krv je bila prejaka u njoj. Bila je samo lopov, sitna duša koja nikada neće postati junak, lopov koga će uvek pratiti samo ogovaranje i mržnja. Stvorila je ljušturu arogancije i ravnodušnosti oko sebe, ali od svoga bola nikada nije pobegla. Legenda o Zlatani, o njenoj velikoj sestri, pratila ju je kud god da je pobegla. U zadimljenim krčmama, na stajalištima karavana, u sirotinjskim domovima – svuda se znala priča o heroini.



Nikada na svojim putovanjima nikome nije odala da joj je Zlatana bila sestra, naprotiv nipodoštavala je i samo njeno ime. Ismevala je ljude koji su sa divljenjem pominjali tu omrznutu priču, a noću bi se budila u znoju i suzama, trgnuta noćnim morama uvek istim - slikom svoje sestre koja bludniči sa Ka5anom.


Jaga, volšebnica koja je dokrajčila jednu legendu, nestala je iz močvara nedugo posle toga. Neki su govorili da ju je borba sa Zlatanom toliko oslabila da je morala pobeći u podzemlje ne bi li povratila snagu, a drugi su tvrdili da je bila smrtno ranjena. Sunčica nikad nije znala u šta da veruje, niti ju je tešila pomisao da je Jaga oterana. Njene sestre više nije bilo, to je bilo sve što je znala. Sve je to bilo uzalud, Jaga je opet u močvari! I traži Ka5ana!


Teško se otrgla od tih misli i zamislila se nad novim putem koji ju je čekao. Obilazak močvare je značio gotovo dvostruko duži put i prolazak kroz selo. Ono prvo joj se nije mnogo dopadalo, ali ju je iznuđeni susret sa Svaslavkom najednom obradovao. Od svih vila, njena je vrsta jedina volela ljude. Rusalke se nikada nisu mešale sa njima, a samovile su najčešće radile za njih kao plaćene ubice, retko se upuštajući u ljubavne zanose. Teško onom ko sa samovilom ljubaviše, jer njihova je ljubomora smrtonosna.


Ali planinke su bile nešto drugo. Nije ona bila nikakav izuzetak, pola njenog naroda je bilo rezultat mešanja dve vrste. Planinke, poput nje, nasleđivale su mnogo osobina od svojih ljudskih roditelja, ali divlja strast u njima je bila neuništiva. Ponekad je to bilo ono što je bilo u granicama prihvatljivosti tim predrasudama ograničenim stvorenjima, a ponekad je njihova telesna ljubav prema ljudima prevazilazila ono što je bilo dopušteno.


Setno se setila svoje posestrime Svaslavke.
Vrana kosa, tamne oči, put bela poput mleka, usne kao božur, ručice malene i nežne...


Samo da nije bila udata, možda je mogla da je smiri. Pusti snovi. Nikada ona neće spoznati žudnju svoje posestrime. A opet, radovala se svakom susretu sa njome, posebno posle toliko vremena. Put će biti duži nego što je mislila, ali pre no što krene ovde ima još neka posla da obavi.


Prišla je leševima samovila i pažljivo ih je odmerila. Sitnija je bila njene građe. Svukla je opremu sa nje i isprobala je njene čizme. Bila je u pravu, savršeno su joj odgovarale. Zbacila je sa sebe neudobnu gradsku haljinu i za trenutak je zastala osmatrajući svoje telo. Nikad nije sumnjala u svoju privlačnost, jer u svakoj drumskoj krčmi imala je ponekog ljubavnika, ali za Svaslavku nikada nije bila dovoljno lepa. Doduše bila je vitka i visoka na majku, ali imala je preširoke bokove i ogromne dojke, nasleđe ljudske krvi. Stopala i šake su joj bili nekako preveliki, ili se to njojzi samo tako činilo. I te njene žilave ruke i noge...


Pustolovni život je na njoj ostavio traga i telo joj je bilo preterano mišićavo i čvornovato za nekoga ko je vilinskoga roda. Kosa joj beše zlatna, ali ona ju je kratko, gotovo muški šišala. Možda je nesvesno bežala od svoga porekla, možda je nesvesno bežala od svoga pola. Ratnička odežda samovila joj se oduvek dopadala. Nije bila onako napadno ženstvena kao što je to bio običaj kod rusalki, niti nepraktična kao kod planinki. Tesno pripijena tunika od tvrde kože, ojačana metalnim pločicama i neupadljivo ukrašena dragim kamenjem, bilo je njen tip odeće. Pantalone su bile izrađene od istoga materijala i zavukla ih je u visoke sare udobnih čizmica.
Najzad je podigla i jednu od njihovih sablji. Zamahnula je nekoliko puta i sa divljenjem je pažljivo osmotrila to predivno oružje. Lagano, savršeno izbalansirano i oštro poput britve. Sečivo ubica. Ipak se nije odrekla ni ono par dragocenosti koje su slučajno zaostale iz toga njenoga nesretnoga pohoda u Arkonu. Dijadema od beloga zlata joj je ostala na glavi, a teška zlatna ogrlica sa čudnim amuletom u obliku zmaja što sebi grize rep ležala joj je položena na grudi. Prsti su joj bili okovani teškim prstenjem i volela je njihov sjaj.


Pokupila je sve oružje i nakit samovila, a zatim se potrudila da sa opreme one druge ratnice povadi svaki, i najmanji dragulj. Ako su rusalke bile dovoljno lude da ostave ovoliko blago, njoj neće biti teško da ih pokupi. Kupaca se za ovakve stvari uvek nalazilo. Pa, rat možda i nije loša stvar za jednog lopova.


 Stevan Šarčević

Следећи наставак > Плес над водопадом - Миливој Анђелковић

(38. наставак «Насељавањ... 5.1.11.  http://vizant.blogspot.com/2011/01/38.html

Svi crteži i fotografija srne: autor TANJA

Fotografije po redosledu pojavljivanja:
Suma Courbet, Two Goats in the Forest.jpg
Brdo by Olivier Ffrench gauntlgrym1.jpg

Haljina by quinn.anya 4129404579_88f450a63a_z.jpg

Brod Copyright Ross 1448965_0c268c9b.jpg

VitezoviUBoj 449PX-~1.JPG

SuncUHaljini by j9 3598476055_8fb2be01a6.jpg

DvaJelena nps.gov 00289.JPG

Comic Man PicasaWeb Wonder Woman 1st Series 290.jpg

Krila by HaraWish 3716142907_0a9ccf2199.jpg

portia_st_luke___yuki_onna.jpg

SuncBezOruzja by Tillie Ariantho 3800988917_201dbc40cd.jpg

Pad Arkone.JPG

The_Chronicle_of_Ioannis_Skylitzis_Preslav_Attacked.jpg

portia_st_luke___bone_woman.jpg

Heroina by GreenHybrid 440119413_d225d08cfe.jpg

by Portia StLuke ciFi_Fantasy_Gift_of_Peace_to_a_War_Goddess_150_dpi_redux_jpg

SuncRatnik by Franco Folini 2577477767_849a888449.jpg


Ako ne možete da postavite komentar ovde, pošaljite ga preko amika@verat.net

4.12.10

Кад футур добије исфур... (36. наставак)

Продоран хук и ситан метални звекет, снажнији и ближи него раније, распара ваздух изнад њих. Звучало је као да нека небеска композиција пролази поред спуштених рампи и нестаје, односећи и шине за собом. Сви дигоше главе.


- Невероватно, мораћу да нађем капи за очи – збуни се Амик. – Учинило ми се да сам видео...

- Да, и ја сам! – потврди ка5ан. – Римски легионари у комплетној ратној опреми! Негде журе, надам се да није због нас...
- Лете, прелећу... – отеже MNW. – У ком смо то миленијуму, биће да смо се нешто збунили...
- Пореметили смо временско-просторне координате – покушавао је Прекобарац да разјасни. – Легионари су прошли ко зна кад у прошлости, али је њихова слика, као закаснели одраз у огледалу, сада дошла до нас.


- А звук? – запита Златана. – То метално звецкање оружја о оклопе и штитове...

- Моја драга је у праву! – прихвати ка5ан одмах. – Слика, звук и опажај у истом тренутку,,,
- То значи да смо и ми и они у истој просторно-временској пукотини, ма шта то значило – настави Амик.
- И да ће и Цезар, или како се већ зове актуелни император, убрзо знати где смо – забрину се ка5ан. - Мењамо позицију, одмах!
- Ако нас негде чекају, то је на Дунаву... – замисли се Раде. – Али моје визије све нешто засењује, футур ми емитује исфур и нека створења...
- Бели слонови или бели мишеви? – упита Амик гласом доктора који зна тачну дијагнозу.
- Ама не – Раде није наседао на провокацију. – Ова лебде изнад воде, не могу да их идентификујем.

- Идемо уз речицу! – одлучи ка5ан. – Висок је водостај, тамо ћемо се лакше сакрити него на Дунаву.

И Арго заплови низ безимену речицу. Блистала је на сунцу као треперава течна светлост из већ заборављених бајковитих прича.


Упловили су у узан водени пролаз оивичен жбуњем и дрвећем. Грање се чешало о бокове брода, узнемирене птице су полетале тик испред прамца.

- Ако има мајмуна или гусара, могу да нападну брод! – унервози се ка5ан. – Морамо да изађемо из ове тескобе што пре – одлучи он и убрза пловидбу.
Грање забубња по боку и огради Арга. Завесе од лишћа су пролетале поред њих као бескрајни зелени зид.

Најзад се речица мало рашири. Сви одахнуше.
- Рекли сте: мајмуни или гусари – упита Амик. – Пре ћемо видети мајмуне, за гусаре је прерано!
И он показа ка обали.


- Прашума! – препознао је Прекобарац. – Ко зна колико стара!

- Има ли праљуди? – запита Златана.
- Праживотиња, сигурно – одговори Раде.
- Јесу ли опасне? Оне једу лишће...
- Лишће? – зачуди се Раде. – Сабљасти тигар? Водене аждаје? Сумњам... Али нешто се појављује испред нас... Мој футур је дао исфур исфуру па сада...

- Господо – прекиде га ка5ан. – Ситуација постаје озбиљна. Брод не може да се заустави. Угасио сам моторе, а видите,,,

Заћуташе, прели их тишина. Само пљускање таласа о прамац који је и даље секао воду, све брже. Речица се, на њихову срећу, прошири и сада су пролетали, такорећи изнад воде.
- Нека сила нас вуче – забрину се Амик. – Каква? Где?
- Рећи ћу вам... – Раде је зурио у прамац, као да је будућност већ иза њих. – Појавиће се нешто огромно и дуговрато... Спљоштена глава која маше ка нама...
- Ви ме плашите! – зајеча Златана и приби се уз ка5ана који је заштитнички обгрли.
- Да није бела жирафа! – Амик није одустајао од саркастичних примедби.
- Није бело, више сиво-браонкасто и пламено... – покушавао је Раде да проникне у будућност. – Мој футур је...
- Ено тамо! – узвикну Прекобарац показујући на обалу. – Ко би рекао да ћемо ТО видети!



- Аух! – забрину се Амик. – Извини Раде. За тебе је ово боље него беле приказе, али за све нас? Где смо то доспели?

- У пра-време, господо! – изјави Прекобарац и стеже уз себе моћни штап, свог Буџислава.
- Прашума, праживотиње, пра-време... – огласи се MNW. – Ваш осећај за историју и традицију се толико деформисао...
- Не тупи, дечко! – одсече Раде. – Пусти ментора да се искаже. Јер, видим, односно чујем... Биће још горе... Седите на палубу и држите се. Што чвршће! Биће толико горе да после тога може да буде само бо...

Пискав звук из захвати, као звучни оркан. Брод је пловио, летео и нестајао, а хујање је све више...


Раде се осврте: - Зарибао мотор или мењамо димензију?
- Знао сам – проговори Амик. – Праисторија ће покушати да исправи историју...
 

- Господо – свечаним гласом проговори Прекобарац: - Придружићемо се већини...

MNW резигнирано закључи: - Оде још један мој живот...
- Сва срећа – огласи се Златана - да сам јутрос обукла нови комплет.
- Драга, не брини – обгрли је ка5ан. – Пронаћи ћу те и ако постанемо амебе...


А тада...




Арго је лагано клизио дуж обале, као да лебди на тихим таласима. Ка5ан одахну и погледом обухвати палубу – сви су били ту. Ошамућени, збуњени и заплашени, али неозлеђени.

- Оно тамо... Што блиста! – јекну Златана и показа ка обали. – То је... моје сестре Сунчице!

- Само она може да изгуби такву драгоценост!

OVAJ VIDEO JE PROBA / DA LI I KAKO FUNCIONIŠE USRED TEKSTA. A MOŽETE I DA POSLUŠATE, PESMA JE VANSERIJSKA...


- Сестра? Моја свастика? – збуни се ка5ан.

- Ја ћу то најлакше – први се снашао Прекобарац. Са својим моћним штапом, Буџиславом у руци, одлебде је до обале. Вратио се са дијадемом у руци, као да лебди на сјају злата и дијаманата.

- Захваљујем, господине Прекобарац! – званично се наклонио ка5ан. – Ту сам, увек, што год вам затреба!

Златана је опрезно узела дијадему у руке.
- Сунчице! – прошаптала је. – Шта је са тобом? Где си?
- Желите ли да знате? – упитао је Раде. – То може да буде непријатно...
- Какво питање! – љутнуо се ка5ан. – Па то је моја свастика!
- Сазнаћемо, ако то заиста желите – укључио се Прекобарац. – Предмети памте оно што ми заборављамо. Њихова аура чува део наше прошлости... Али морамо у Маглену собу па ће нам Судбомер...


- По нашки - Срећко! – убацио је Раде.
- ... нешто рећи о вашој сестри Сунчици...

Миливој Анђелковић, с. р.

У следећем наставку у «Насељавању Византије» гостује аутор посебног прилога - Стеван Шарчевић: «Сунчица»!!!  - http://vizant.blogspot.com/2010/12/stevan-sarcevic-suncica-37-nastavak.html

Аутори фотографија по редоследу појављивања:
Author User Caliga10 on en.wikipedia 500px-1st_century_legionaries.JPG
OdrazNaDisku by bibliosopher 1472281936_9efc99f496.jpg
Patke by paladinsf 4131729083_e8852aff57.jpg
NizRecicu by Lori Rivera 2956189202_b4766fcafe.jpg
Suma stara 00reysdal_boloto.jpg
Dinosaurus Аmika, by Rusty Russ 4762680780_c7d6740890.jpg
Tunel i Buka 1, 2, 3 – Amika, by Stuck in Customs, by Author Debianux.
Tisina by citx 5038800639_5caf187426.jpg
Video http://www.youtube.com/watch?v=DLudAkC7Q3M
Obala Dougie Mathieson SetonSandsGullane31.jpg
Dijadema own work by Wolfgang Sauber 512px-Goldschmuck_-_Diadem.jpg
Srećko Blejk