22.1.11

Stevan Šarčević: Tri uzdaha do tuge (40. nastavak)

U “Naseljavanju Vizantije”  gostuje kao autor Stevan Šarčević...

Kroz gustu formaciju drveća, rečni tok kojim je Argo dotada postojano napredovao, postepeno stade da se rastače u močvarni i neugodni teren. Gusta kleka i jagorčevina koje su svojim monumentalnim, a ponegde i groteksnim viticama premošćavali reku, povremeno su upotrebu sekire činili neophodnom operacijom kako bi se prolaz pred njima otvorio.


Komarci su ih neumorno napadali, a teška vlaga u vazduhu i ogavni zadah truleži napadali su na sva njihova čula. U reku su se ovde ulivali mnogi potočići i rečice. Gusta magla, što se uvijala oko njih u vitičastim pramenovima, povremeno bi se toliko zgušnjavala da ne bi videli dalje od vrha sopstvenog nosa. Zlatana je progunđala nešto o natprirodnoj suštini ovoga mesta, ali zabavljeni pljeskanjem po komarcima, borbom sa bujnom vegetacijom i odvratnošću kojom su na njih delovala isparenja, družina nije ni zapazila njenu primedbu.

Po dugotrajnom i iscrpljujućem probijanju kroz ovaj neprijatni okoliš, sa velikim olakšanjem napustiše močvaru i stigoše do klanca koji je poput bedema obujmio rečni tok. Zbog naglih zakrivljenosti, ove neočekivane zidine činile su vodotok nepredvidljivim, sve do trenutka kada bi se našli neposredno ispred prepreke. Zlatana je bila tiha i delovalo je kao da ne deli radost svojih saputnika zbog izlaska iz močvare. Sa dubokom zebnjom je osmatrala klisuru kroz koju se Argo sada probijao.

Virtuoznom i opasnom vožnjom obilazili su opasno grebenje, da bi se posle poduže rizične plovidbe najednom pred njima pojavilo nešto neverovatno.

Reku pred njima je u potpunosti preprečio kameniti strmi zid prekriven gorostasnim šibljem i bršljanom.


Kako je Ka5an zaustavio Argo, umetnost je poznata samo njemu i Riplijevom Verovali ili ne! Dodirnuvši kobilicom bršljane, brod se bezbedno zaustavio.

Niko nije osećao potrebu da propituje iskusnog brodara kako je to izveo.
 Ovo neće valjati– oglasi se Amik turobnim glasom.
 Ne možemo se okrenuti. Reka je isuviše uzana, a ići unazad pri onim hridinama je samoubistvo – još turobnije odgovori ka5an.
 Hmm... ne očajavajte... Osećam nešto, a i moja moćna budža opasno drhturi. Iza ovoga zida se nalazi neka moćna magija –posle dramatičnog kolektivnog uzdisanja začu se i Prekobarčevo osokoljavajuće mozganje.
 Naravno! I ja to jasno osećam. Tu... tu je nešto što poznajem~ reče Zlatana veoma
tihim glasom. Svi ih pogledaše sa izrazom koji je najčešće rezervisan za posete teško bolesnom rođaku.

Prekobarac se ne dade zbuniti, već se uzverao do ivice pramca i počeo je da gurka zeleni zastor svojom moćnom budžom i gle – iza naizgled kompaktnoga zida beše praznina!
 Aha! Šta sada kažete? ~ trijumfalno uzviknu!
 Jaka stvar. Dosetio bih se kad~tad – vadio se Amik sada već probuđenih nada.

Ka5an pokrenu Argo i zaista, zavesa od rastinja propustila ih je u mračnu i neprijatnu pećinu prepunu naglih razdvajanja i i skretanja.

 Kuda sada? ~ Zgranuto se oglasi ka5an zaustavljajući ponovo Argo.


 Prati samo prvi impuls koji te vodi. Čuo sam za ovo mesto i veruj mi da svaka racionalizacija vodi u propast. Prati samo svoje srce i nema greške ~ Prekobarac je ovo izgovorio toliko samopouzdano da niko nije posumnjao u njegove reči.

Zlatana je zamišljeno klimnula i u njenom pogledu, koji je bludeo po mračnim prolazima pred njima, bilo je nekog intenzivnog prepoznavanja.

Argo se ponovo pokrete i Ka5an ga povede prateći isključivo svoje srce. Prošavši mnogostruka skretanja, posle jedne izuzetno nagle okuke, nađoše se u širokom tunelu i posle kraće plovidbe pećina se proširi u gotovo epske dimenzije, a rečni tok poče da se širi i ravno se probijao kroz stenoviti okoliš, Izlaz iz pećine je bio toliko širok da je njeno napuštanje prošlo gotovo nezapaženo.

Ubrzo se pejsaž pripitomio pretvarajući se u udolinu i prolazio je kroz špalir pažljivo negovanih drvoreda, iza kojih se sa obe strane puta protezala rustikalna drvena ograda gotovo u nedogled. Bilo bi nenormalno ne zapitati se ko održava te aleje, ali na to pitanje odgovora nije bilo.

Cela dolina je bila zakrivena visokim, moćnim liticama koje su naizmenično, u nekoliko nivoa zakrivale to skriveno mesto, čak i od ptičjih pogleda, ako bi se ti kreštavi vazduhoplovci spustili do samih vrhova prirodne kamenite zavese.

Uprkos nadnetih litica, nekom čudnom igrom prirode i odbijanja svetla o krečnjačke stene, prirodno osvetljenje je u toj skrivenoj dolini bilo normalno. Ako je išta u ovome predelu bilo normalno - jer nedugo potom na obali zapaziše nešto veoma uznemirujuće. Predeo je očigledno imao svoje stanovnike.

Povremeno bi nazirali skrivene i brze pokrete nekih senovitih, pogrbljenih stvorenja, ne baš sasvim ljudskih, a možda čak ni sasvim živih. Svi, osim ka5ana koji se usresredio na upravljanje Argom, napeto su pratili tajanstvene pokrete na obali, sa obe strane broda, ali šta god da ju je naseljavalo, hitro se sklanjalo u duboke senke drvoreda, očito zazirući više od njih, nego što su se oni pribojavali tih misterioznih stvorenja.


Posle nekoga vremena u daljini ugledaše još jednu priliku, koja je sudeći po stavu, najverovatnije bila u srodstvu sa pretećim obrisima koje su neprestano naslućivali po obalama.

Međutim, ovaj očigledno nije imao nameru da se ukloni. Na mestu gde se taj stvor nalazio, beskrajni drvored i ograda su se naglo prekidali da bi načinili prolaz od jednog improvizovanog mola do neke kolibe ili šupe koja se nazirala malo podalje, još uvek uglavnom sakrivena od njihovih pogleda.

A onda ugledaše pred sobom poveliku stenovitu tablu na kojoj beše uklesano :

1 2 3 4 5 6 7 8 9

234 6 9 1 578

6*> č99č *1

6**>> ~999č <@*1

6**>>> ~<9č <@**1

6**><**9 <@**1

***69 / <@@**1

-  Prok... Evo opet onoga zapisa! ~ uzviknu MNW.

 E, pa možda ovoga puta saznamo šta zapis predstavlja. ~ odgovori Amik.

Što su prilazili bliže čudnoj spodobi, koja ih je očigledno očekivala, pogled na neobični objekat iza nje sve se više otvarao i postajalo je sve jasnije da se radi o nekoj vrsti konobe od gruboga kamena.

Pa opet, kao da u slici koju vide nešto nije štimalo, nešto poput naglog škripanja gudala u maestralno izvedenoj ariji.

Posle nekoga vremena postade jasno šta je ono što ih zbunjuje – geometrija tog objekta nije bila Euklidova geometrija! Konoba nije imala dubinu – bila je poput postera nalepljenog direktno na njihovo vidno polje, sa tom razlikom da bi poster imao makar debljinu onoga papira na kome je štampan. Ovde te dimenzije jednostavno nije bilo.

Dok su pokušavali da prihvate ono što vide, brod najednom skrenu ka molu.

 Mislite li da je bezbedno da pristanemo tek ovako, bez ikakvih provera? ~ oglasi se MNW, sa poprilično nervoze u glasu. ~ Osećam nešto jako uznemirujuće pred nama.

 U pravu je ka5ane! Zaustavi brod! ~ Uzviknu Amik.

 Gospodo, ako niste primetili već dvanaest minuta sedim u ovoj pletenoj stolici. Sa žaljenjem moram da vas obavestim da sve to vreme nemam ništa sa pokretima Arga. Ako skrećemo ka molu to je zbog toga što drugoga puta nema. ~ Začuše iritantno spokojni ka5anov glas. Amik se okrete i zaista, ka5an je sedeo u stolici lagodno srčući pivce.
 Otkuda ti pivo!? ~ brecnu se na njega. – I to belorusko!?

 Ukrajinsko... Pojma nemam. Pomislio sam da bi mi prijalo, bilo koje, i – hop – eto ga!~ ležerno mu odvrati ka5an.

 Čekaj, zaboravi pivce, okreći brod! ~ povika MNW paranoično.

 Ama ljudi, to i pokušavam da vam kažem. Neko vreme sam probao da upravljam brodom, ali šta god da uradim kormilo se okretalo onako kako je ono samo htelo.

 Nemojte mu zavideti, sam bog zna koliko će mu naplatiti kućnu dostavu.

Prekobarčev glas bio je tih i zamišljen, i družina gotovo nije mogla da ga prepozna.

 Kakvu sad dostavu!? ~ zagrcnu se ka5an.

 Ovo mesto zovu Raskršćem,

 a ono što vidite tamo, malo dalje, to vam je bircuz kod Tri Uzdaha! ~ samouvereno izdeklamova Prekobarac.


Tupo krckanje označi pristajanje Arga. Zgledaše se, Prekobarac isturi svog Budžislava i pođoše ka senovitom stvoru.

Što su mu prilazili bliže, sve su jasnije zapažali njegov zlobni osmeh, oči lišene beonjača, nepostojanu odeću koja je prosjačkih rita pretvarala u kraljevski hermelin i njegov senoviti ogrtač što se obavijao oko njegovoga vrata kao kravata, a zatim kao krzneni ogrtač.


Amik je u bestelesnom treptaju naslutio moćne kandže što se neobičnom stvoru zarivaju u vrat

 Ko si ti i kakvo je ovo mesto!? - zapovednički podviknu Amik, da prekine tu nelagodnost.

 Ja sam IDENTITET! Ne znate da čitate? Naziv mesta, braćo moja nepoznata, lepo piše na tabli kraj ulaza!

Govorio je neprijatnim, krckavim zujavo~metalnim glasom.

 Ne! Nismo identifikovali ni pismo ni jezik kojim je ispisana! ~ reče mu Amik.

 Pa, dobro, nije baš svako klasično obrazovan. Ono vam je pismo jedne drevne civilizacije ~ jezik LILA. Jezik legendarnoga izgubljenog medijskog carstva, PISMO BUŠENIH KARTICA!

I nepoznati se pokloni sa dubokim obožavanjem.


 Aman, kako drevni? I šta za ime boga tamo piše!~ podviknu Amik.

 Ispisani su svi nazivi ovoga mesta koje su mu prolaznici nadenuli!

 Pa kako se zove ovo mesto. ~ zakuka Amik, iznervirano.

 Evo, ovako, ako prevodim reč po reč : ATLANTIDA, TIR NAN OG, BAG, LEMURIJA...


-         BAG! Legendarni vir! Mesto gde nestaju sve BAGOVITE IGRE i BETA PROGRAMI! - uzviknuo je MNV falsetno – preneraženim tonom


Identitet neometen ovom upadicom nastavi sa nabrajanjem : - ELDORADO, RECYCLE BIN i najzad HIPERBOREJA!
 Ima nešto neobično, nešto što me muči otkad smo te ugledali – reče MNV tiho.


 A to bi bilo?... ~ izgovori Identitet pažljivo se zagledajući u njega.

- Zašto osećam toliku bliskost sa tobom?

Umesto odgovora odeća neobićnog stvora poče mahnito da menja oblike. Sve se više razaznavalo pomodno odelo i crveni šešir, ali iluzija preobražaja se time nije završila. Sada se menjalo i telo stvorenja uspravljajući se i izdužujući, a lice dobi oblik koji je družina dobro poznavala. Pred njima se našao još jedan MNW!


 Zato što sam ja onaj koji ostaje iza tvoga resetovanja! Tvoja je krivica što nikada neću proći kroz vrata Tri Uzdaha! ~ melanholično izgovori Identitet.


Događaj je bio toliko neočekivan da su Identitetovo objašnjenje propratili mukom, Iz Prekobarćevog i Zlataninog pogleda nedostajalo je čuđenje, ali to niko nije primetio jer... Jer odjeknu rafal žestokih psovki ispaljen od ka5ana lićno.

Svi se okretoše prateći njegov pogled - Argo je - NESTAO!

Ne samo Argo, nego i pristanište, obala, reka...

Iza njih je postojala samo pucketava praznina koja nije imala ništa zajedničko ni sa jednim poznatim fizičkim zakonom!


 Gde je moj brod, nakazo – zareža ka5an tiho, okrenuvši se prema Identitetu, koji više nije bio Identitet nego MNW.

 Nemo', bre, da vređaš, nisam ni ja tebi rek'o kol'ke su ti uši– uvređeno mu odbrusi čudnovati stvor i još uvređenije podiže nos.

Uzalud mu se Amik ponovo obraćao molećivim glasom, uzalud ga je MNW obasipao visokotehnološkom teologijom, uzalud mu je Prekobarac pretio moćnom budžom, uzalud mu je Zlatana namigivala. Ništa, nothing, nijente...

Ćuti, gleda u klisurine iznad sebe i lagano iščezava u iskričenju istovetnom kao i ono što se nalazilo na mestu donedavnog pristaništa.. Najzad im dosadi da razjašnjavaju ovu misteriju i prebaciše svoje upitne poglede na Prekobarca, jer on beše jedini koji je, kako je izgledalo, nešto znao o ovome mestu.

Ako, naravno, izuzmemo Zlatanu, koja se pravila nevešta. Buljila je bez ikakvog razloga negde na dvadesetosam i po santimetara ispred vrha svoje desne cipele.

Uhvativši njihove poglede krajičkom oka, Prekobarac se osetio odgovornim za sudbinu ekspedicije i odsečno mahnuvši, hrabro zakorači ka iritantnoj zgradi - objektu~što~nema~debljinu. Na njegovo iznenađenje brava beše dobro podmazana, a vrata fino izbalansirana i oni zakoračiše unutra.

Taj iskorak zaustavio im je dah.


Visoki vizantijsko plavi lukovi tavanice gubili su se u visini i sa nje su u pravcu vrata strogo gledali naslikani anđeli i sveci. Zidovi su bili prekriveni freskama



što su u zbrkanom redosledu prikazivali kraljeve, svece, anđele i raspela, a svuda je dominirala duboka plava boja. Problem sa perspektivom je i dalje postojao, ali sada potpuno suprotne prirode.


U zaobljenom čelu prostorije kružno raspoređeni prozori su bacali svetlost duž prostorije na osmišljeni način - svi sveci i nasmešeni anđeli putovali su na sunčanom vetru. Iako su videli pročelje prostorije, dužine su bile beskonačne, prkoseći svakoj razumnoj perspektivi

 
            Podni mozaik je bio veoma komplikovan i najvećma su ga sačinjavali grbovi drevnih velmoža i vladara. Centrom prostorije su se prostirale bogato izrezbarene klupe i stolovi sa, očito, pomalo podnapitim gostima, a između njih su se uzdizali gigantski pseudo grčki stubovi na koje se oslanjala tavanica.


Taj prizor se ponavljao i umnožavao u nebrojenom mnoštvu, ali gosti za svakim stolom nisu poticali iz istoga istorijskog perioda. Geometrija mesta je bila promenljiva, nijednoga trenutka nije bilo moguće odrediti niti udaljenost do najbližeg stola, niti njegove dimenzije, a ponajmanje od svega broj ljudi koji za njime sede!


Niz lučno zasvođenih prozora sa jedne strane davali su neprirodnoj prostoriji obilje svetla, a sa suprotne strane nalazio se niz vrata ka nepoznatim prostorijama, takođe sva zaobljena na gornjem delu. Tavanica je pratila stil svega ostaloga, pa je isto tako bila izvedena sva u vizantijskim lukovima koji su se pri vrhu spajali, dajući svaki put završetak u obliku krsta.

Obazrevši se po prostoriji Amik pretrnu jer je upravo shvatio još nešto – Vrata na koja su ušli su nestala, a prizor beskonačnog bircuza se nastavljao i sa te strane u istoj onoj neodredljivoj perspektivi. Umirujuće je delovala još samo jedna stvar, jedini prirodno postavljeni objekat u celoj toj papazjaniji ~ ono što bi se i moglo očekivati u svakome, pa i u onom zadnjem, najzabitijem bircuzu.


Prišao je šanku i obratio se podbulom tipu klerkgeblovskih brčića u zamašćenom staromodnom odelu, preko kojega je visila prljava kecelja, a koji je nezainteresovano piljio u njega sa suprotne strane :

 Jedno pivo – i, bila je to šifra za svakog šankera u vasioni.

Tap! Krigla se našla na šanku bez ijednog jedinog uočljivog pokreta.

 Ima li izlaza odavde? Mislim, posle piva? - obrati mu se mirno.

 Naravno, gospodine, naravno. Čim nađete ono zbog čega ste ovde. ~ odgovori mu

šanker ljubazno se nasmešivši.

- Naravno, naravno... Kako li sam samo to mogao da zaboravim. Možete li me možda podsetiti šta ja to, u stvari, tražim?

- Vi? Koliko je meni poznato ovde se ne nalazi ono što vi tražite. Imali biste šta da tražite, ali da biste to našli morate znati da je to baš ono što želite. Onaj koji traži u vašem je društvu i zbog toga ste ovde. Samo zbog toga i ni zbog čega drugog. ~ ispucao je njegov sagovornik čitav šaržer nerazumljivih fraza.

 Dobro, dobro. Ali, ćuo sam da se ovo mesto zove RASKRŠĆE. Je li to istina?

 Naravno. Nalazite se na raskršću istorije i mašte, prošlosti i budućnosti, na raskršću istine i laži, na raskršću između smeha i plača! ~ odrecitova mu ovaj.

 
 Ha? ~ hamnu Amik sluđen novim informacijama.

 Ama, znate one vaše VIKI – MIKI – AMIKE stvari na onome vašem čudu gde ste nakupili nesavladivo brdo informacija? ~ zapita ga šanker sugestivno.

 
 Daaa... ~ oteže Amik zbunjeno.


 E, pa vidite, toj vašoj bednoj imitaciji će trebati eoni da prikupe informacije koje mi već imamo! ~ trijumfalno uzviknu barmen

 Ali... Ako je to tako, kako filtrirate podatke ? ~ zapita ga.

 Ah, vrlo jednostavno, evo ovako... ~ započe njegov sagovornik.

 Zlatana!? Zlatana!? Stani! - ka5anov panični glas prekide mu koncentraciju.

Video je kako Zlatana odmiče duž prostorije napetim korakom, kao da je hipnotisana, a za njom žuri ka5an. Idućeg trenutka užasnuto je primetio da ono dvoje počinju da iskriče, njihovi oblici gube boje i postaju sve nejasniji i razmazaniji. Filtriranje podataka će ostaviti za kasnije!

 Šta ste se ukočili!? Za njima! – povikao je žurno polazeći za svojim iščezavajućim saputnicima.

Na Amikovo olakšanje likovi Zlatane i ka5ana su se izbistrili i ona zabrinjavajuća nestabilnost u njihovim telima je iščezla.Ujedno je iščezao i monumentalni beskraj bircuza kod «Tri uzdaha». Sada je to bila malena, prijatna prostorija (šanker je i dalje bio na svome mestu) u kojoj se nalazio običan sto, za kojim su sedele dve osobe – jedna devojčica i jedna starica.

 
Bilo je očito da su njih dve uzrok Zlatanine opčinjenosti.

Najednom Amikovo telo se ukoči. Koraci, pokreti, disanje – sve je to bilo zaustavljeno. Nije video družinu, ali je znao da su i oni na isti način blokirani. Ka5an mu je bio u vidokrugu i za njega nije morao da nagađa. Bio je potpuno skamenjen.

Međutim, Zlatana je nesmetano nastavila svoj put i zaustavila se ispred stola za kojime su sedele one dve osobe, koje su je sada posmatrale sa osmehom dobrodošlice. Kada joj se devojčica obratila, Amiku postade jasno da njihova ukočenost ne ometa njihova čula, jer je jasno razaznavao devojčicine reči :

 Zdravo Zlatana! ~ dočekala ju je nežnim i pomalo tepavim glasom

 Zdravo Zlatana! ~ Zlatanin odgovor je bio neočekivan i Amik nije baš najbolje shvatio smisao imena koje je upotrebila.

 Zdravo Zlatana! ~ začuo se i promukli, pomalo hripavi glas starice.

 Zdravo Zlatana! ~ otpozdravi joj Zlatana i nastavi pitanjem – Zašto?

 Zato jer drugačije nije moglo – odgovori joj devojčica.

 Mrziš li me? ~ Zlatanin glas je bio drhtav, negde na samoj ivici plača.

 Misliš zbog onoga što ti misliš o sebi? Misliš li to zbog onoga što si učinila našim snovima? Ili možda zato što si ubeđena da si odbacila svoje detinjstvo kada si krenula putem odrastanja? Ne Zlatana, ne ljutim se. Ne ljutim se jer znam više od tebe. Vidiš, ja sam mnogo razgovarala sa Baka Zlatanom i znam da će vreme biti jedino koje može da sudi našim zabludama - devojčica se sve vreme smešila.

 Hoću li biti sretna? ~ obrati se Zlatana starici.


    – Hoću li uspeti da nađem izlaz iz lavirinta? Hoću li uspeti da obnovim Majku? Hoću li...

 Da li ćeš biti sretna? Hoćeš i nećeš. Da li ćeš obnoviti svoje snove o Majci? Da i ne. Da li ćeš naći izlaz iz lavirinta? Hoćeš i nećeš. ~ odgovori joj starica i nastavi :

 Ne budi toliko nestrpljiva i ne budi prestroga prema sebi. Najnesretnija stvorenja su kiklopi, jer znaju način i čas svoje smrti. Polako Zlatana, stići ćeš onamo kuda će te život odvesti i to je sve što treba da znaš. Ali jedno ti mogu reći. Samo tvoje putovanje ima smisla. Dokle god putuješ, pa makar i u mašti, nisi nas izdala! Dovela si u opasnost svoje pratioce kada si ih dovela ovamo. Sad idi. Idi sa mirom. Sve što si radila i sve što ćeš uraditi biće dobro, inače nas nikada ne bi našla. Vrata su na istoku

Starica se toplo nasmešila Zlatani a iritirajuće iskričenje proguta babu i devojčicu, a ukočenosti nestade.

Zlatana ih pogleda setno: - Idemo odavde.

Prostorija je opet bila ona beskrajna kafana i Zlatana ih nepogrešivo povede prema jednim od bočnih vratiju. Pre no što je dodirnula kvaku barmen joj doviknu

 Eto Zlatana, sada znaš zašto se ovo mesto zove „Tri uzdaha do tuge“.



 Zbogom i svratite nam opet! ~ Zlatana otpozdravi preterano melanholično i pritisnu kvaku.

Napustiše bircuz i obreše se u predivnom sunčanom danu. Argo je bio privezan uz obalu, a reka je talasala vedra i nemirna. Iza njih beše pitoma šumica, a čudni bircuz je nestao.

Niko ništa nije govorio, samo je Prekobarac zamišljeno posmatrao Zlatanu.

Najednom se Amik ljutito pljesnuo po čelu.

 Ajoj! Ne pitah onog šankera kako filtriraju informacije!

Stevan Šarčević

Следећи наставак > Путоказ за пост-историју – аутор Миливој Анђелковић

41. настав... 2.2.11.   http://vizant.blogspot.com/2011/02/41.html

FOTOGRAFIJE

Suma stara 00RuisdaelJ_forest_scen.jpg / www.antipixel.com

KucaKamena by Elizabeth Thomsen 2081306996_3df47135d7.jpg

Kanjon Amika

PecinaJezero by Adam 633220715_daf1f4f516.jpg

RekaOdraz Maja DSCN1036.JPG

SumaBajkovita 1132687_bok_sanctuary_path.jpg

Pivo washjeff.edu.jpg

Gozba by jasonwryan 3826980245_dac0978b02.jpg

Kupole by erikomoket 2985469610_8b9cb16ce4.jpg

CetiriMNW rudecactus.com 2009 03 danwiggle.JPG



Raskrsce - alan levine dommy.com

Dvodimenzionalni sha3teely.com/wp-content

Busena kartica by Mirandala flickr.com/2216



Atlantida – po redosledu:

Copyright Sue Adair s0.geograph.org.uk

By W flickr.com/3298

by davecobb flickr.com/3348



Zero by mochabcha flickr.com/3314

Lukovi etsy.com ny-image3.etsy.com

Freska dickschmitt.com/travels/mexico

Sank oddfellows-caldbeck.co.uk



VIKI – MIKI – AMIKE stvari

photobucket.com/albums/r305

photobucket.com/albums/r305



Baka i Unuka darraghdoyle.blogspot.com Finnstown%20House%20Hotel%20021.jpg

Karneval famouswonders.com/wp i allindiatoursplanner.net

Tri ruke celebrationsoflove.com

13.1.11

Знате ли правац за 21. век - М. А. (39. наставак)

Тишина. Мук.

Тежак задах аждајиног даха и први, неуверљиви покрети.

Нови талас заљуља брод и тек када је грунуо о стене на обали Златана спусти руке са дијадемом која је пламтела на сунчевој светлости. У даљини, одмицао је велики набор на површини мора.

- Аух! – проговори Раде и замаха испред носа. – Госпођи ни стално купање не помаже.

- Невероватно! – узбуди се Амик. – Каква хипнотичка енергија!

- Сва биолошка моћ природе у једном оку – чудио се Прекобарац. – Пожелео сам да јој стиснем руку и честитам.

- Кад ово опишем у књизи – одмахивао је главом MNW бледог лица – нико ми неће веровати...

- Драга – огласи се ка5ан опрезно, као да додирује жице далековода. – Ти си царица. Шта си јој то урадила?

Златана слеже раменима.

- Удружена моћ и шарм две сестре – гласно је размишљао Раде. – Као Олга и Корина, које су Модиљанија упутиле на славан пут сликарства и скандала...

- А које си ти познавао... – прекиде га Амик. – Можда је дијадема некада припадала створењу моћнијем од наше гошће – побегуље...

- Ви то не мислите на Сунчицу? – проверавао је MNW. – Покрите дијадему марамом, ништа не видим од њеног бљеска.

- То је, синко! – досети се Раде. – Бљесак је отерао нашу гошћу на ново, хитно купање... Ко зна, можда смо убрзали ток еволуције? Ова Госпођа је имала сусрет прве врсте, сива маса се увећала за промил и она ће последња изумрети тако да ће Дарвин пронаћи њен трећи кичмени прстен...

- Ово је Галапагос? – упита Прекобарац.

- Можда и јесте – размишљао је Амик. – Прошли смо временско/просторни тунел и стигли на почетак времена...

- ... који ће се спојити са крајем, као код Мебијусове траке – настави Раде.

- Мислиш на – упита Прекобарац – ово:

- То? Биће да је исто... Ево да то твоје преведем:


- ... али где је овде крај?
Ка5ан је покренуо брод и сада су лагано пловили дуж обале.

- Тамо је нешто – објави он. – Налик на путоказ...


Опрезно су се приближили и пред њима се указа јасан знак:


- Знао сам! – извикну Амик. – Борба историје и мултимедија је стигла да праисторије...

- Не бих се чудио – додаде Прекобарац - да наши потомци уче да је Велики Бум био први створени Интернет-програм ...

- Мишљења су подељена... – поче MNW.

- Слушај ти мали! – пресече га Раде. – Не прекидај ветеране! Слушај и учи...

- Али у књизи коју ћу написати...

- Прво је напиши, па онда, да видимо.

- Окрећи кормило! – подвикну Амик, а Прекобарац и Раде климнуше главама.

- Где? – упита ка5ан.

- Што даље од града! На супротну страну.

- Ка Деда Мразу! – све изненади Златана.

- ???? ! ???? ! ???? ! ????

- Видите ону црвену мрљу?

- Видимо. Па шта са њом?

- Близу је Нова година и то може да буде само Деда Мраз.

- Ех... Деда Мраз у праисторији...

Међутим, када су допловили ближе...


- Деда! – викну ка5ан. – Који је правац за 21. век?

- 21? Кроз град, па низбрдо...

- Али бродом?

- Е, то је компликовано. Кроз праисторију, па историју, до новијих векова, а онда у цик-цак...

- Има ли нека пречица? – упита Раде. – Где је овде Дунав?

- Може и Дунавом – одговори Деда Мраз. – Али морате кроз Рај, па четврта река...

- Кроз Рај? Хоће ли нас пустити да прођемо?

- Сумњам. Не личите на рајске душе... Ето, кад њих нису пустили...


- Нисмо имали рајску пријаву пребивалишта – објасни први бициклиста.

- И? Шта ћете сада?

- Сачекаћемо веће друштво, па са њим. Ево их, стижу!

Из шуме се чула бука и тада се на чистини појави


- Невероватно! – Амик није могао да се начуди. – Сви ДМ света!

- Да није Северни пол близу... – уплаши се ка5ан.

- Сумњам – одмахну главом Деда Мраз. – Чуло би се.

- Одакле онда долазе? – упита Амик, решен да бар нешто истера на чистац.

Деда Мраз љутито одресе главом, брада се завијори около.

- Шта вас брига? Отићи ћете у град и све ово заборавити. Боље да не знате...

- Ми смо из неколико глобалних велеградских села побегли – ражести се Раде. – Не пада нам на памет да се опет глобалвелеградселамо!

- Заиста? – изненади се Деда Мраз. – Нећете у град? Ни госпођа? Ни ви? – и он показа на MNW.
- Где га нађе... – шапну Раде и гласно подстаче MNW.

- Хајде, питомац, кажи деди да нећеш!

MNW се важно испрси и проговори са надом у гласу: - Не знам да ли ви хоћете...

- Нећемо! – сви одговорише у глас.

- Нећу ни ја! – одлучно изјави Златана и ухвати ка5ана под руку.

- Е, онда... онда... Онда нећу ни ја! – преломи MNW најзад.

- Неће! – потврди и Раде сумњичавом Деда Мразу. – Ја сам му ментор и кажем вам – неће.

- Онда могу да поверим... – утиша глас Деда Мраз. - Само једном од вас... Сигурном, поверљивом, ћутљивом...


Истраживачи се згледаше. Ко одговара таквом опису? И погледи се сконцентрисаше на Прекобарца и Амика.

- Идите ви, Амик – галантно се наклони Прекобарац. – Ви сте отворили ову тему.

- Али, како... – збуни се Амик. – Да пливам и гацам по блату?

- Нема потребе, господине Амик! – јави се Деда Мраз. – Имате мобилни? Послаћу вам поруку. Прочитајте је и одмах, трајно избришите.

- Ту је негде... Који беше број...

- Зачас ћу га наћи – обавести га Деда Мраз.

- Ви имате број мог мобилног? – запрепасти се Амик.

- Ја имам све бројеве... Умрежен сам преко Глобалног села. Такав ми је посао.

И он укуца поруку и посла је.

Амик сачека да се мобилни огласи три пута.


Опрезно отвори поруку и рашири очи: – Немогуће! То је Итало...

- Господине Амик! – љутну се Деда Мраз. – Договорили смо се – ПССССТ!!! Дао сам вам и правац, а ви тако!

- Да, господине Мраз! – прихвати Амик. Још једанпут прочита поруку, одмахну главом и наглашеним покретима је избриса.

- Идемо! – наложи ка5ану. – Уз обалу! Господине Деда Мраз, много вам хвала. Веома сте ме задужили... И Срећна вам Нова Година! Да се лепо проведете!

- Ја тада радим, господо! Знате ли ви колико на овом свету има нових година? Ја сваку морам да одрадим иначе ми укину премије и одбију од плате. Али, ви, ви ето путујете... Срећна вама Нова Година, она коју славите!

И он се унесе у екран свог мобилног занет послом.

- Уз обалу... – понови ка5ан. – А онда?

- Видите оне деда мразове који се сликају за успомену?



- Ту је река па њом до краја. И СРЕЋНА ВАМ НОВА ГОДИНА!

Миливој Анђелковић

Следећи наставак > Stevan Šarčević: Tri uzdaha do tuge (40. nastavak)... 22.1.11.

http://vizant.blogspot.com/2011/01/stevan-sarcevic-tri-uzdaha-do-tuge-40.html

Фотографије
Azdaja Senka  by Aztlek 2348275909_604064a5fd.jpg
Argonauti by wallyg  2109944466_e394580473.jpg
okean By qf8 265819544_9a46b0cdee.jpg
GradUDaljini by dans le grand bleu 4326025304_e07a9f067d.jpg
Dede Mnogi Slikanje scadindustries.JPG
DedaMrazoviMNOGO image-2-for-the-latest-news-pics-nov-29th-dec-5th-gallery-605514358.jpg
Pssst by Umpqua 33238061_359ef5278e_o.jpg
BeliBiciklisti By Limbic 4760536635_7b74901dfe_b.jpg






5.1.11

Плес над водопадом - М. А (38. наставак «Насељавања Виз@нтије»)

Апарат одсвира прве тактове Ерика Сатија Most Beautiful song in the world 


и угаси се, менталне пројекције Сунчице, Златанине сестре убрзано су нестајале.


- Сунчице! – прошапта Златана. – Хоћу ли те икада поново срести...???

У полумраку Маглене собе нико се не помери, чак се и Раде уздржао од коментара.

- Драга – прошапта ка5ан – задивљен сам твојом сестром. Одлучна, самостална, сналажљива...

Арго се заљуља и ка5ан се ућута у половини реченице – напољу се нешто догађало.

- Оставиће траг, ако не у времену, онда у породици...– огласи се Раде.

- Прилагодила се околностима – убаци Амик пажљиво бирајући речи. – То објашњава њену личност... – наставак своје поуке прогута пред Златаниним сузним очима и изађе на палубу. Ту застаде, подигнуте главе, као да у небеским висинама тражи све оне велике речи које још није изрекао, вечите и непогрешиве због својих уопштених значења.

Остали су излазили за њим, замишљени и помало растресени и остајали без покрета, загледани у ненадану, велику и коначну поруку са неба.

Последња изађе Златана носећи дијадему, очију овлажених сузама. Њени сапутници су стајали укочени, као експонати у музеју воштаних фигура.


- Хеј! – проговори она. – Шта се то догађа?

Изнад себе осети постојање огромне и застрашујуће масе, моћне и свевременске. Оно од чега се не бежи ни у најстрашнијим сновима јер је у нама усађено сазнање да се од тога не може побећи.

Она подиже главу:



Нешто у њој и око ње  се преломи у трену, у трептају ока. Време/простор је муњевито потонуло у бездан. У њеној свести, у дубинама последњих скривених емоција, у самим генима, рушиле су се преграде и све је пропадало у хуци огромног водопада који се сручује у непостојање.


Она, ка5ан, Сунчица, и све остало, били су само трепераве капљице које играју у прштању тог коначног, страшног и неопозивог водопада...

Њене руке, поглед, цело тело оковао је поглед стар милионима година...

Изнад водопада, свуда око ње, плесале су водене фигуре

 
и тонуле у бескрајан бездан, старији и тамнији од саме вечности...

... поглед који гаси ватре, ломи мачеве и дроби топове, сравњује градове, расцветава ласерски зрак као залутали рој свитаца...

... као облак водених чигри, занетих последњим плесом изнад матице водопада, све до хоризонта...

А тада је у грмљавини воде препознала мелодију чији су ритам пратиле лелујаве сенке сурвавајући се у бездан. Позната, вечита песма коју раније није умела да цени: «…Откад сам се родила, губим. А сада ћу изгубити тебе...»


НАСТАВАК...




                   ... ТЕКСА...


                                              ... ЈЕ...



                                                               ... ЈОШ...




                                                                          ....МАЛО...





                                                                           ... ДОЛЕ...




Изронила је привучена сенком – нешто је плутало близу обале, нешто што још није видела. Није то био кит, ни велика риба, а ни нека њена онемоћала посестрима.


Шупље дебло, највеће које је видела, али нејестиво. Сокови који су се покренули у њој повукоше се остављајући притајени осећај предстојеће глади.

А тада, из шупљине у деблу искорачи један мали, јестиви залогај и укочи се. Као и све остало у сусрету са њом. Храна је увек остајала без покрета, није било бежања, ни помисли о некој одбрани. Смиривала се и чекала, како то и доликује пред владарком овог света у коме постоји Она, вода и невода, храна и нехрана. И понекад бљештавих, палацајућих светлости високо горе, јединих којих се треба чувати. Пламени језици са невидљивим, болним зубима. Оне ожаре тело, букте на неводи. Када погоде неку посестриму она онемоћа и њено месо има другачији укус. Буди нове сокове и тело тражи још, још, и још... – док посестриме има.

Тек један мали залогај... Спреман за њена непца. Који ће узбунити све сокове у њој за још, и још... А то треба тражити, трпећи побуну у телу.

Тада је из мале шупљине изашао још један залогај, и још један, па неколико. И сви су се укочили како то и доликује пред владарком. Неколико залогаја због којих је вредело сагнути главу и примирити сокове и жлезде који су се будили у њој.

И Она саже своју огромну, моћну, владарску главу...


Златана се укочила као и остали. Одједном је постала немоћна, као у раном детињству, зависна од света око ње. Ово није била њена добра мајка, знала је, али огромно, хипнотичко око избрисало је све појмове добра и зла, воље и хтења.


Стајала је огољена, као биће са кога су спале све наслаге досадашњег живота, искуства цивилизације. Само, нејако и немоћно биолошко биће које је у ванвременском прелому између два света срело владарку постојања. Чистоту и моћ њеног опчињавајућег ока није нарушавало ништа што није бујица биолошке енергије, витална струја постојања којој се није могло одупрети.

Заостале сузе на њеним дугим трепавицама преламале су тај моћни енергетски млаз који ју је опчињавао. Осетила је да мора потпуно да се преда, да боље и сасвим јасно види ту моћ која све потчињава. И она подиже у ваздух изнад себе једину светлост коју је имала у рукама, реликвију достојну те ванвременске, свемоћне владарке света и постојања – дијадему од злата и дијаманата која бљесну на сунцу...


Огромне чељусти се покренуше и својим раљама обухватише читав простор, време се помери за полуокрет а водопад умножи.

Музика воде утихну.

Лебдеће силуете су наставиле да плешу у празнини која се отварала


смањујући се док нису нестале

                                Миливој АНЂЕЛКОВИЋ
Следећи наставак > Знате ли правац за 21. век - М. А. (39. наставак) 13.1.11.

http://vizant.blogspot.com/2011/01/21-39.html

Fotografije:

Azdaja fotosmundi.es p=151.JPG

Bljesak by EpicFireworks 3824805685_2db3fed67d.jpg

Oko by André Apelqvist dragon_eye.jpg

Celjusti by laurenz flickr-576254119-original.jpg

Igra Amika, vuk cosic 296445599_2ac9d7c3ee_m.JPG

Note by maura 140050602_10fcb389c4.jpg

Planete NASA hubblesite_1995_15.jpg

SilueteIgraju Nicole Lee, ImageMD, v i p e z.JPG

TragUPesku by trickofthelight 10278846_7a9657e19e_m.jpg

Tunel by Jill Clardy 2840832616_4fb093cb4c_z.jpg

Vodopad by rogiro 62464508_e589256c50_o.jpg

Zaledjeni by Suyash and Brian Toro.JPG

Zlatana by Divine Harvester 330535461_1dc9a1b7ed_s.jpg